Crtice iz povijesti
Od prapovijesti, na svim kontinentima i u raznim kulturama, gljive, te kreature toliko raznolike i prolazne fascinirale su čovjeka. Upotrebljava ih u vjerskim ritualima ili kao hranu ili kao lijek, već nekoliko tisuća godina. Tako je uz tijelo Ledenog čovjeka otkrivenog u Alpama (smrznutog i sačuvanog 6000 g.), pronađeno između ostalog pribora, dvije vrste gljiva iz porodice polyporaceae, od kojih je jedna vjerojatno služila kao lijek, a druga kao trud za pripremanje vatre. Prema grčkom mitu Perzej grčki junak, da bi utažio žeđ, na mjestu gdje je prerezao gljivu (Mykes) iz koje je potekla voda, osniva čuveni grad Mikenu. U starom Rimu blagve i tartufi su se služile kao najveća delicija, postojalo je i posebno posuđe za serviranje gljiva koje su nazivali «boletarium» ili «boletar». Tako rimski pjesnik Martial zapisuje «Lako je darovati zlato ili srebro, ogrtač ili togu, ali teško gljive».
Stari rimljani nisu bili maštoviti samo kad je u pitanju hrana, nego su ih koristili i kao otrov. Rimskog car Klaudija otrovala je gljivama žena Agripina kako bi njen sin Neron postao car. U Kini i Japanu tradicija korištenja gljiva u ljekovite svrhe poznata je stoljećima. Kineski carevi su svoje vojnike slali i tisućama kilometara daleko, kako bi pronašli Ganodermu lucidum - hrastovu sjajnicu, gljivu koja raste na panjevima hrasta i u našim krajevima. Smatrali su je panacejom i izvorom dugovječnosti. Znanje uzgoja gljiva, koje Kinezi poznavaju već preko tisuću godina, proširilo se cijelim dalekim istokom. U starim civilizacijama sjeverne i južne Amerike šamani i drevni svećenici koristili su halucinogene svete gljive u vjerskim ritualima kako bi se doveli u stanje transa. Aboriđini iz Australije, neka afrička plemena koriste gljive ne samo kao hranu, nego i za ukrašavanje i bojanje. Sve ove aspekte odnosa čovjeka i gljiva, kroz povijest i u današnje vrijeme, proučava relativno mlada znanost etnomikologija.
Još od antičkih vremena prvi prirodoslovci – filozofi, liječnici, Teofrast, Dioskorid u svojim djelima opisivali su gljive. Plinije stariji pisac prve enciklopedije « Historia naturalis» u kojoj je sadržano cjelokupno znanje iz prirodnih znanosti tog vremena, i koje se koristilo sve do kraja 18. stoljeća, spominje različite vrste gljiva, pokušava dokučiti i opisati njihovu prirodu. Kroz mnoga stoljeća i cijeli srednji vijek, ova znanja i zablude o gljivama su se prenosile i još više pojačale srednjovjekovnim praznovjerjem. Gljive se povezivalo sa demonima, vješticama i crnom magijom, vjerovalo se da se gljive pojavljuju u krugovima gdje su prethodnu noć plesale vile. Pojavom renesanse radovima Cesalpina, Michielia unosi se nešto više svjetla u znanje o gljivama. Michieli je bio prvi koji je pod mikroskopom proučavao spore.
Prvo djelo posvećeno isključivo gljivama «Fungorum in Pannonia observatorum brevis historia» napisao je 1601 flamanac Carolius Clusius, te ga zbog toga mnogi smatraju ocem mikologije, ali tek početkom i sredinom 19. stoljeća djelima Friesa, Persoona, de Barya i Corde postavljeni su temelji mikologije. Rastući interes za prirodoslovlje rezultirao je mnogobrojnim izdanjima bogato ilustriranih priručnika o gljivama. Ipak treba reći da pravi procvat mikologija doživljava u 20. stoljeću.
Nebrojeni znanstvenici i amateri, svojim su radovima zaslužni za silni interes koji danas u svijetu vlada za proučavanje gljiva, ne samo sa aspekta biologije nego i umjetnosti, medicine, kulinarstva, prehrambene industrije i ostalih primjena.