Povijest mikologije
Prema grčkoj mitologiji, prije tri i pol tisuće godine grčki heroj Perzej, nesretnim slučajem ubija svoga djeda Akrizija, ispunjavajući tako zlokobno proročanstvo. Kad se vratio u Arg, posramljen zbog ubojstva, ne želeći preuzeti tron, mijenja kraljevstvo sa polubratom Megapentesom. Perzej naziva novo kraljevstvo Mikena. Prema legendi nakon što mu je ispao šljem (Myces), prepoznavši to kao poseban znak, na tom mjestu osniva grad Mikenu. Prema drugoj legendi, grad je dobio ime po gljivi (Myces) iz koje je potekla voda, kad ju je prerezao zbog žeđi.
THEOPHRASTUS (370 – 287 A.C.) filozof i prirodoslovac, Aristotelov je učenik i sljedbenik. Rođen je na otoku Lesbosu s pravim imenom Tyrtamus, ali je postao poznat po imenu «theophrastus», koje mu je dao Aristotel, zbog izvanrednog govorničkog dara. Vodio je čuvenu peripatetičku filozofsku školu, nakon Aristotelove smrti, preko trideset godina, a po izričitoj želji svog učitelja. Njegova djela se odnose na cjelokupno tadašnje znanje, a ne samo na filozofiju. Najvažnije «Historia plantarum» u kojoj je opisao petstotinjak biljaka, je služilo kao referenca u botanici stoljećima. Smatra se ocem taksonomije, te mu se pripisuju prvi opis gljiva, koje je smatrao «nesavršenim biljkama, koje nemaju ni korijenja, ni lišća, ni cvjetova, ni plodova». Uvodi podjelu gljiva na četiri osnovne vrste: podzemne gljive (Tuberaceae), gljive koje rastu na zemlji sa klobukom i stručkom (mykes), gljive u obliku čašice (Pezize) i gljive okruglog oblika (Licoperdaceae).
DIOSCORIDES, PEDANIUS (40 – 90) rođen u Anazarbusu, Cilicia (današnja Turska) , liječnik u Neronovoj vojsci, napisao je traktat o ljekovitim biljkama u pet knjiga «De Materia Medica». Ova knjiga se obično reproducirala u obliku manuskripta s komentarima i manjim dodacima iz indijskih i arapskih izvora. Njen utjecaj se protezao sve do 17 stoljeća, moglo bi se reći da je ovo jedno od rijetkih djela koje nije ponovno otkriveno u renesansi, nego je cijelo vrijeme bilo u upotrebi. Niti jedna biljna vrsta se nije priznavala kao lijek, ako nije bila spomenuta u Materia Medica. Pisao je i o otrovnim svojstvima gljiva kao i načinu liječenja. Pripisuje mu se prvi opis gljive Fomes officinalis, koju je on nazivao Agaricum (Agarikon), a koja se u antičko vrijeme koristila kao panaceja, lijek za sve bolesti. Pogrešno interpretirajući stare spise, mnogo stoljeća kasnije, Linaeus je ovo ime uveo za sve listićavke (Agaricaceae), te je taj naziv ostao sve do današnjih dana.
GALEN, CLAUDIUS (129 – 200) grčki liječnik iz Pergamona, koji je djelovao u Rimu za vrijeme cara Marka Aurelia napisao je oko 400 djela iz područja medicine, filozofije i matematike. Preko tisuću godina njegovi stavovi i zablude o medicini bili su presudni. Njegovo djelo se nastavlja na Hipokratovo i osnova mu je filozofski sistem sa četiri tjelesne tekućine koje izvodi iz grčke teorije o četiri osnovna elementa, vatra, zemlja, zrak i voda. Tvrdio je za gljive da su vrlo otrovne, neprobavljive i da nemaju nikakve hranjive vrijednosti.
GAIUS PLINIUS SECUNDUS , PLINIJE STARIJI (23 – 79) je bio admiral rimske flote. Za vrijeme erupcije Vezuva koja je zatrpala gradove Pompeje i Herculaneum, a želeći osobno promatrati i zabilježiti ovaj fenomen, isuviše se sa svojom galijom približio, te nastradao.Njegovo ogromno zanimanje za prirodne znanosti rezultiralo je djelom «Historia naturalis» u 35 knjiga, koje je predstavljalo suštinu cjelokupnog znanja toga doba, a s kojom su se znanstvenici služili sve do kraja 18. stoljeća. Opisao je opasnosti od upotrebe Boleta ( tako su stari Rimljani nazivali blagvu – Amanita caesarea) i moguću zamjenu sa otrovnom vrstom koju danas prema opisu lako prepoznajemo kao muharu – Amanita muscaria, koja ima bijele krpice po klobuku i koje «nisu ništa drugo nego ostaci ovoja- veluma». Prema Pliniju ove gljive postaju otrovne ako rastu : u blizini kože od sandala, zarđanog željeza, raspadajuće tkanine, u blizini zmijskog legla, jer je u njihovoj prirodi da upijaju bilo koju vrstu otrovne tvari. Ovo se razmišljanje zadržalo u narodnom praznovjerju sve do naših dana. Plinije je prvi točno opisao razvoj ovoja kod gljiva, i bio prvi koji je upotrijebio termin «volva» u mikološkom smislu. «Njihovo porijeklo» piše Plinije i pri tom misli na gljive «treba tražiti u truleži vlažne zemlje i njezinim sokovima koji fermentiraju, ili na korijenju biljaka dvosupnica». Ovakav opis je stoljećima utjecao na učenjake, koji su zbog toga smatrali gljive produktom fermentacije zemlje ili posljedicom lučenja biljaka. Iz takvih se razmišljanja mogu lako izvesti pojmovi kao što su saprofitizam i simbioza (mikoriza). Plinije je opisao pojedinačno još dvije vrste, naravno pod drugim imenom, Fistulina hepatica i Macrolepiota procera. Dosta je pisao o Suillima (dijelu Boleta), za koje je smatrao da «jako naginju otrovnosti». Smatrao je da otrovnost gljiva jako zavisi o vrsti drveća pored kojeg rastu: jestive su one koje rastu pored četinjača, smokava i morača, a otrovne one koje rastu ispod bukava, hrastova i čempresa. Imajući u vidu koliko gljive mogu biti otrovne, Plinije savjetuje da se ne jedu, ali ipak za one koji im ne mogu odoliti, savjetuje upotrebu posuđa od srebra ili jantara, dugotrajno kuhanje, dosta octa itd. Plinije nije mogao izbjeći da piše o tartufima, za koje je smatrao da se rađaju u jesen, nakon oluja praćenih grmljavinom i munjama. Navodi priču o jednom rimskom pretorijancu koji je u Kartagi slomio zub jedući jako tvrdi tartuf ( vjerojatno je to bila Terfezia leonis, podzemna gljiva iz pustinjskih dijelova Mediterana, koja se dosta koristila za jelo u Antici). Na kraju opisuje i gljivu Fomes oficinalis , dosta neprecizno, vjerojatno se koristeći krivim podacima.
U cijelom srednjem vijeku, koji je trajao od propasti zapadnog Rimskog carstva 476. g. pa sve do otkrića Amerike 1492, malo se napredovalo u znanosti. Iako se slika o mračnom srednjem vijeku novijim istraživanjima mijenja, malo je onih koji su se u cijelom ovom razdoblju bavili prirodnim znanostima. Prepisuju se stari manuskripti i koristi znanje starih grka, gljive se gotovo i ne spominju.
SVETA HILDEGARDA (1098 - 1179), mistik i skladatelj, od mnogobrojnih djela koje je napisala o svojim vizijama, životu svetaca, glazbi i sl. dva se odnose na botaniku i medicinu: Physica i Causa et cures. Za razliku od drugih srednjovjekovnih autora koji su samo prepisivali djela Dioskorida i Teofrasta, ona u svojim herbarijima unosi vlastita opažanja. O gljivama piše da su sve koje rastu na stablu jestive ili ljekovite, a one koje rastu na tlu otrovne ili nejestive.
MATTIOLI, PIETRO ANDREA (MATHIOLUS) (1500 – 1577) rođen u Sieni, Italija, liječnik po naobrazbi, osim u Italiji djelovao je u mnogim europskim gradovima, pa tako i u našim krajevima. Njegovo najznačajnije djelo «Commentarii, in libri sex Pedacii Dioscoridis Anazarbei, De medica materia» doživjelo je za ono vrijeme fantastičnih 60 izdanja, na latinskom, talijanskom, francuskom, njemačkom i češkom. Samo prvo je štampano u 32000 primjeraka. Ovo djelo bilo je ukrašeno vrlo lijepim drvorezima i predstavlja vrhunac znanja tog vremena ne samo iz botanike, nego i medicine, farmakologije, zoologije te mineralogije.
NASTAVAK USKORO .........................................
Sva prava pridržana, Copyright © Gljive dubrovačkog kraja 2011