Design bySnark Design

Etnomikologija

Bazilika Aquileia, Italija - rimski mozaik iz 330. godine

Znanost koja proučava kako ljudske zajednice koriste gljive, bilo da se radi o hrani ili lijeku, rukotvorinama ili umjetničkim predmetima, pričama, vjerovanjima ili ritualima. Etnomikologija je dio etnobotanike ( iako gljive nisu biljke) ili etnobiologije. Izvorno, naglasak je bio na pručavanju ritualnog gorištenja psihoaktivnih gljiva roda Psilocybe kod srednjoameričkih Indijanaca, i postavi teorija da je Soma (hrana bogova u vedskim spisima) zapravo Amanita muscaria, svima poznata muhara. S vremenom, predmet pročavanja se znatno proširio, tako da se suvremena istraživanje bave korištenjem gljiva u različite svrhe kod raznih naroda i plemena, kako danas tako i u dalekoj povijesti.

Prva etnomikološka istraživanja započeo je R.G Wasson zajedno sa svojom ženom Valentinom Pavlovnom, a početak se veže uz njihov medeni mjesec 1927. godine kada Valentina svom budućem mužu priprema večeru od sakupljenih samoniklih gljiva. Prestravljen odbija jesti gljive, misleći da će se ujutro probuditi kao udovac. Toliko kulturološki različit pristup gljivama jednog amerikanca i jedne ruskinje fascinirao je Wassona, i par započinje svoja istraživanja koja su rezultirala knjigom „Mushrooms, Russia and History“ – „Gljive, Rusija i Povijest“ izdanom 1957. Skovali su pojam mikofilne i mikofobne nacije kako bi objasnili ove razlike.

U sklopu svojih istraživanja organizirali su ekspediciju u Mexico kako bi proučili vjerske rituale plemena Mezatec. Curandera (Iscjelitelj ili šaman) Maria Sabina , dozvolila je Wassonu da kao prvi zapadnjak, prisustvuje ritualu u kojem su se koristile halucinogene gljive. U Life magazinu Wasson 1957. objavljuje članak „ U potrazi za čudesnom gljivom“ u kojem opisuje svoja iskustva i u kojem je šira javnost saznala za postojanje halucinogenih gljiva. Objavljene su fotografije Marie Sabine iako bez njene dozvole, ime plemena i ostale detalje. Tajnost je nepovratno izgubljena, i selo su opsjedali zapadnjaci željni halucinogenih iskustava. Pleme je bilo toliko ljuto na Mariu Sabinu da su joj zapalili kuću. Wasson se opravdavao da je samo želio pridonijeti znanosti. U ova istraživanja su se kasnije uključili, francuski mikolog Roger Heim koji je determinirao korištene gljive, i švicarski znanstvenik Albert Hoffman koji je izolirao i sintetizirao aktivne tvari iz gljiva, Psylocin i Psylocibin.

Istraživanja su pokazala kako mnoga plemena i narodi upotrebljavaju u različitim vjerskim ritualima osim psihoaktivnih biljaka i gljive. U srednjoj i južnoj Americi su to prvenstveno Psilocybe, dok je korištenje Amanite muscarie u ove svrhe vezano za plemena i narode Sibira, sjeverne Evrope i Rusije. Kako bi bolje definirala korištenje psihoaktivnih substanci u religiozne i mistične svrhe 1978. Wasson i grupa etnobotaničara je skovala neologizam enteogen=(izazvati boga u sebi) , što je kovanice od grčkih riječi entheos=(u bogu, ispunjen bogom, nadahnut božjim) i genesthai=(ispuniti biće). Enteogen je svaka supstanca koja uzrokuje božansko ili mistično prosvijetljenje, i po tome se razlikuje od pojmova halucinogen i psihodeličan. Očito je, da je u drevnim kulturama korištenje tih substanci bilo poznato samo izabranim svećenicima i šamanima.

PRAPOVIJESNE FIGURE I SLIKARIJE O GLJIVAMA

Slikarije na stijenama nalaze se po cijelom svijetu i svjedoče nam o prapovijesnom razdoblju čovječanstva. Neke od tih slikarija potvrđuju da korištenje gljiva u zagonetnim vjerskim ritualima i obredima seže do samog početka čovječanstva. Treba napomenuti da je prikazivanje halucinogenih substanci dosta rijetko, većinom su to tabui, obično maskirani raznim simbolima, čije je značenje teško odgonetnuti. Na stijenama zapadne Sahare, slikarije iz mlađeg kamenog doba prikazuju sakupljače gljiva, različite scene sa gljivama kao i maskirana mitološka bića prekrivena sa gljivama. Može se pretpostaviti da se radi o najstarijem poznatom kultu korištenja halucinogenih gljiva u ritualne svrhe. Na stijenama u Selva Pascuala, Španjolskoj gljive su nacrtane pod kopitima jelena i bikova. U Švedskoj crteži iz brončanog doba također prikazuju gljive, najvjerojatnije A. muscariu. U neolitskoj kulturi centralnog Balkana nazvanoj po najvećem nalazištu u blizini sela Vinča , nađeni su kameni predmeti u obliku gljiva. Pokraj rijeke Pegtymel, u najistočnijem dijelu Sibira koji pripada polarnom krugu, slikarije na stijenama iz neolitika prikazuju berače gljiva, žene koje na glavama nose velike gljive i naušnice u obliku gljiva. Slične slikarije sa motivima gljiva iz paleolitika nalazimo na Kamčatki. Preko 400 figura u obliku gljiva je pronađeno u Srednjoj Americi, koje uglavnom pripadaju kulturi Maya. Isprva su arheolozi su ove predmete opisivali kao simbole plodnosti u obliku falusa, mjesečeva božanstva, tučak za drobljenje kukuruza i sl. Tek nakon otkrića Wassona da su mesoamerički Indijanci u ritualima koristili halucinogene gljive , postalo je jasno što predstavljaju ovi predmeti.

ELEUZINSKE MISTERIJE

Eleuzinske misterije – tajni obredi održavali su se gotovo 2000 godina prije nego što su zabranjeni 391. godine poslije Krista kad je kršćanstvo prevladalo i postalo službenom religijom Rimskog carstva. Posvećene su Demetri, božici plodnosti i zemlje, i njenoj kćerci Persefoni. Bog podzemlja Had otima Persefonu i odvodi je u podzemlje, gdje mu postaje žena. Njena majka u tuzi luta zemljom u potrazi za svojom kćerkom i ne vraća se na Olimp. Zemlja postaje neplodna, i bogovi vraćaju Perzefonu majci, ali da ne bi naljutili Hada, Persefona svake godine mora jedan dio provesti sa Hadom u podzemlju. Ta mitska priča alegorijski pokazuje stalno buđenje prirode na proljeće i umiranje zimi. Održavale su sa „male misterije“ u proljeće i „velike misterije“ na jesen i u njima su sudjelovali i poznati Grci, filozofi i pjesnici. Iniciranima je obećano blaženstvo na drugom svijetu, i pod prijetnjom smrću nisu smjeli otkriti tajnu obreda. Izvanjsko odvijanje obreda je dobro poznato, ali što se točno odvijalo u polusjeni hrama Telesteriona u Eleuzini malo se zna. Tu svećenici vrše razne obrede, a inicirani piju kikeon, na kraju obreda dolazi jaka svjetlost gdje se proglašava rođenje djeteta. Inicirani su doživjeli prosvijetljenje i vidjeli prijelaz iz smrti u život.

Sadržaj tajnog napitka kikeona se ne zna, u „Himni Demetri“ kikeon sadrži vodu, ječam i metvicu. Homer naglašava da ne sadrži vino, jer Demetra odbija piti vino s medom. Ali koja je to tvar u tom napitku mogla izazvati vizije onostranog, učenjake je dugo intrigirala. Wasson, Hoffman i Ruck u knjizi „The Road to Eleusis“ – Put prema Eleuzini, postavljaju teoriju da se radi o ergotu – Claviceps purpurea – Ražena gljivica, gljivi nametniku na žitaricama (raž, ječam, koja sadrži halucinogeni alkaloid LSA od kojeg je nastao LSD). Ali ergot je vrlo toksičan i izaziva vrlo neugodne nuspojave, i smrt. Upravo zbog toga, neki drugi autori kritiziraju ovu teoriju i tvrde da je kikeon sadržavao psihoaktivne gljive Psilocybe ili Amanitu muscariu. Možda su drevni svećenici poznavali neku metodu odvajanja halucinogenih alkaloida iz ergota, koja je nama nepoznata. Grcima je vrlo dobro bio poznat i opijum, te je kikeon možda bio kombinacija nekoliko enteogena. Kojih ? vjerojatno nećemo nikad saznati.

STABLO SPOZNAJE DOBRA I ZLA – FRESKA U KAPELI PLAINCOURAULT

U samo srcu Francuske tristotinjak km južno od Pariza u Plaincouraultu, nalazi se crkvica sa srednjovjekovnim freskama. Na jednoj od fresaka (nastaloj 1291.) prikazan je Eden sa Adamom i Evom, a u sredini je stablo spoznaje u obliku gljive, Amanite muscarie, ukolo koje se izvija zmija i nudi Evi zabranjeno voće. Poznat francuski mikolog Emile Boudier objavljuje 1911 u Bulletin de la Société Mycologique de France članak i fotografiju La fresque de Plaincourault (Indre) u kojem nedvosmisleno ukazuje da se radi o A. muscarii. Otac etnomikologije Wasson je posjetio 1952. crkvicu u Plaincouraultu. Htio je potvrditi ovaj nalaz sa povjesničarima umjetnosti , međutim jedan od njih Panofsky, je odbacio tezu da se radi o gljivi, tvrdeći da se radi o stiliziranom stablu mediteranskog bora pinije, te da se mikolozi i etnomikolozi ne razumiju u srednjovjekovnu umjetnost i u svemu vide gljive. Da je Wasson posjetio samo 9 km udaljenu crkvu u Saint-Savin-sur-Gartempe u kojoj se nalazi još starija freska sa prikazom psihoaktivnih gljiva sigurno bi odbacio tezu povjesničara umjetnosti.

1970. John Allegro, britanski arheolog i stručnjak za Svitke s Mrtvog mora, izdaje knjigu „The Sacred Mushroom and Cross“ - Sveta gljiva i križ ,u kojoj lingvističkim metodama pokušava objasniti nastanak ranog kršćanstva i kultova plodnosti s bliskog istoka. Uvjeren je da korijen kršćanstva kao i ostalih religija leži u kultovima plodnosti i konzumiranju halucinogenih gljiva, čija se upotreba proteže kroz srednji vijek. Po njemu, freska u Plaincouraltu nije ništa drugo nego prikaz uzimanja muhare u Euharistiji. Tvrdi da Isus nije postojao i da je rezultat uzimanja halucinogenih gljiva ranih kršćana. Knjiga je izazvala žestoke reakcije i polemike, izdavač se ispričao zbog izdavanja ove knjige, a Allegro je morao napustiti sveučilište. Allegro je izdao još nekoliko knjiga ali su sve odbačene od znanstvene zajednice.

Da li freska u Plaincouraultu prikazuje Amanitu muscariu ? Kako piše poznati talijanski etnobotaničar Giorgo Samorini, pitanje nije dobro postavljeno. Mnogo prikladnije pitanje u vezi ove slike je: da li je nepoznati umjetnik namjermo naslikao u sceni iskušenja Eve i Adama u raju gljivu Muharu, šaljući skrivenu (ezoteriču) poruku ili je nesvjesno ponovio ikonografsku scenu, bez znanja mogućeg halucinogenog konteksta gljive. Sama freska nije dovoljna da se odgovori na ovo pitanje. Odgovor na ovo pitanje treba naći daljnjim pruočavanjem alkemijskih manuskripta iz XIV stoljeća, kao i ostalih kršćanskih slika i freski s motivima gljiva.

SOMA – HRANA BOGOVA

Prije otprilike 4000 godina Arijevska plemena su se spustila sa sjevera u Indiju donoseći sa sobom kult biljke koje su nazivali Soma. Napitak od te božanske biljke su koristili u vjerskim obredima. Pa iako se Soma spominje u Vedama u 120 himni u različitim oblicima, hrana svemira, napitak besmrtnosti, napitak bogova, božanski nektar, sjeme, bit života. U Rg Vedi srčani bog-ratnik Indra ispija Somu zbog nezamislivog užitka i snage koja mu omogućuje da pobijedi sve svoje neprijatelje. Tezu da se radi o muhari, Wasson postavlja u knjizi „Soma: Divine Mushroom of Immortality“ – Soma:Sveta gljiva besmrtnosti, izdanoj 1967. godine. Osim efekta koji izaziva soma, glavni argumenti su da biljka koja se spominje nema ni korijen, ni lišće, i da oni koji ispijaju urin od onih koji piju Somu također imaju iste efekte, poznato je da muscimol sastojak A. muscarie, ostaje u urinu.

Naravno nisu svi podržali ovu teoriju, pogotovo zato što se nije mogao ponoviti ni približan efekt konzumiranjem muhare. McKenna koji isprobao i sušenu i svježu muharu, tvrdi da neugodan osjećaj , vrtoglavica, iskrivljen pogled i bolovi u trbuhu, nemaju ništa zajedničkog sa „ vizionarskim opijatom ogromne snage , neusporedivim sa bilo čime“. McKenna postavlja tezu da se radi o Psylocibe cubensis, ali zanemaruje da ova vrsta nije pronađena na indijskom potkontinentu. U traženju koji bi moga biti sastojak some došlo se do biljke Peganum harmala, koja raste u azijskim stepama i sadrži halucinogeni harmin. Još nema stvarnih dokaza o kojim se enteogenima radi, ali je vjerojatno kao i kod kykeona u pitanju kombinacija.

 

Sva prava pridržana, Copyright © Gljive dubrovačkog kraja 2011