Ivan Focht
Filozof i mikolog dr. Ivan Focht je rođen 1927. u Sarajevu. Naš prvi profesor estetike,
objavio je iz područja filozofije preko tri stotine eseja i kraćih rasprava, te devet knjiga.
1973. prekida s pedagoškom djelatnošću i posvećuje se isključivo znanstvenim istraživanjima.
Seli se u Zagreb, a povremeno boravi u Dubrovniku. 1974. objavljuje u časopisu "Dubrovnik" br.6
"Gljive dubrovačkog kraja", gdje su prvi put kod nas popisane i opisane vrste koje rastu u meditaranskom okruženju.
Godine 1980. izlazi vrlo popularna knjiga "Gljive Jugoslavije", a 1986. objavljuje nenadmašni "Ključ za gljive".
Knjiga "Naši vrganji" izdana je 1987. i predstavlja prvu monografiju na hrvatskom jeziku posvećenu
isključivo jednoj porodici gljiva - Boletaceama. Nažalost "Gljive Mediterana" je ostala samo u rukopisu. Umire u Zagrebu 1992. godine.
Fochtov pristup proučavanju gljiva bio je jedinstven i neponovljiv, a koliko je bio zaljubljen u prirodu i čudesni svijet gljiva
vidi se iz uvoda u "Gljive Jugoslavije" :
"Kad jednog jutra rane jeseni, duboko u jelovoj šumi, ništa ne želeći i ne misleći, opušteni na panju i predani
opojnom mirisu iglica i zemlje i mahovine, prožetom sitnim zujem mirijada kukaca, prepušteni onoj neuhvativoj
vlazi što uzlazi i puže uz debla, da bi se pod naletom sunčeve toplote povlačila i padala pod onu paprat
tamo, uzdrhtala i kao nožem izrezuckano sječena po kalupu tih pilastih listova, grušajući u maglicu i ponovo
se rastvarajući u treperave modrikaste silnice - kad u tom času pogledamo na vrutak zapaljenih strijelica
sunca koje se također modeliraju prema bodljikama obraslim krošnjama i tako se u okljaštrenim oblicima
spuštaju kroz smolasta i tmastat isparenja truleži ... , te i dalje pogledom kliznemo niz te svilaste
procijepe sve do tla, nabubrelog od klica novih života, prošaranog svjetlom tako da smaragdni požar zahvata
sad dva busjena zvjezdaste mahovine, sad tri kraka rebrače, gurnuvši u sjenu zaborava (iako smo ih
zaljubljenički htjeli začuvati u svijesti) povorku kao staklo krhkih hialinih sićušnih Mycena, opervaženih
isto tako staklastim i prozirnim kapljicama, tako da se jedva razaznaje gdje im obličja prestaju, a gdje
počinje materija rose, dok se ovako strpljivo uspinju uz panj pored naših nogu - tad, tad nas iz sveg toga
i pored svega prelije val jednog neizrazivog zračenja zajedno sa žalošću što se ta igra trenutka i mjesta
i preljeva nikad više neće ponoviti, makar se svake godine njima vraćali.
Druge godine biće drugačije. Možda podjednako lijepo, ali - drugačije. Nikad se neće susresti i splesti
stotine raznorodnih stjecaja okolnosti koje tvore čaroliju i neponovljivost trenutka. Ne samo zato što smo
već za godinu dana i mi postali stariji i u svojoj moći doživljavanja još za jedno iskustvo i novu nijansu
uvida u svijet bogatiji i prefinjeniji, tako da bi nam sada i isti prizor pružao druge vidike i znake; ne,
nego i zato što nema istog prizora, što priroda na istom mjestu druge godine neće biti ista."